I have a dream
Retorika filma
Kupac je najvažniji, ne proizvod 

I have a dream.
Sanjam da će jednom postojati svijet u kojem neće biti kompjutora, web site-ova, procesora. Sanjam široka polja i ljude kako se vole i razgovaraju. Sanjam svijet u kojem se mi, ljudi, bolje razumijemo. Ukratko, svijet bez – informatičara.
Iako mi je sasvim jasno da mora da imamo sličan genetski zapis, ta podvrsta homo sapiensa, dakle informatičari, zaslužuju posebno mjesto u povijesti retorike. Oni žive, hrane se i razmnožavaju na sličan način kao i ljudi, ali u komunikacijskom smislu oni nisu ista vrsta. Angažiram ja njih tako da mi naprave običnu novu web-stranicu s mjesečnim slanjem newslettera.  „Dal' može?“ „ Može!“  Bilo je to 1.ožujka prošle godine.
Od tada, ništa više nije jednostavno. U moj život uvukla se terminologija servera, editiranja, downlodanja, formatiranja, redirektanja:
Vrsta informatičar:
Ne možete editirati? To Vam je jer McAfee blokira. Zbog McAfeeja ne mogu instalirati konfiguraciju bla bla.
Ja:  
Ok, maknite onda taj McAffee.
Ja (dva dana kasnije):
Čujte, maknuli ste antivirusni program, ali sad mi stiže puno spamova na e-mail preko Vašeg servera. 
Vrsta informatičar:
E, onda redirektajte na gmail. Tamo će Vam očistiti,  pa šaljete preko našeg servera, a primate preko gmaila, bla, bla – editiranje, linkanje, indeksiranje Googla…bla bla..
Ja (pokušavam pomirljivo):
Gledajte, ja sam obična učiteljica, nemam pojma o informatici, zato plaćam Vama; ja samo želim da mi web-stranica i mail funkcioniraju. Kad ću, uostalom, moći ovaj newsletter slati automatski?
Vrsta informatičar (ozbiljno):
Ali nije to tako jednostavno, jer to mi je novi software koji sam do sada samo Vama instalirao. Ali pitajte svog supruga. (Dosjetio se! Moj suprug je, pogađate, informatičar.)
Vrsta suprug-informatičar (isti dan):
Pa probat ću linkati, bla bla, indexiranje Googla, editiram adrese, bla bla…

Ja potom odem na psihoterapiju da se smirim i naučim opraštati.
Zatim ih obojicu pozovem u ured da probam oči u oči. Autogenim treningom natjeram se na osmijeh i ljubaznost, samo da se sažale. Proučim 10 knjiga o web stranicama da se pripremim za razgovor. Dolaze njih dvojica i kreću u retoričku ofanzivu. Bez empatije, bez trunka sažaljenja prema glupavoj retoričarki  koja, eto, ne razumije nešto tako jednostavno.
Vrsta informatičar:
Sad sve radi, a kad nam s DSN-om bude sve u redu, onda će Vam proraditi i sve domene.
Čujem dalje Vrstu kako govori:
Vaš suprug je to aktivirao, malo će mi to objasniti pa ja to mogu prodati i drugim korisnicima.
Gledam u njih prisjećajući se Hala iz „Odiseje u svemiru“ i zaključujem da je onaj imao više srca i duše. I sasvim bez kontrole, osjetim slanu suzu kako po mom obrazu klizi na tipkovnicu, točno na račun koji ću platiti za održavanje web-stranice.

P.S. Posvećeno svima nama koji živimo s informatičarima, koji ih ničim izazvani volimo, ali koje nikad nećemo razumjeti, i koje moramo pustiti da žive u paralelnom svijetu kao da su stvarno ista vrsta.